Nisam htio prije javno objaviti dok nisam bio siguran da li ću toliko dugo izdržati. Prestao sam pušiti. Nisam zapalio 13 sati i 12 minuta. Nisam tu odluku donio ni zbog straha za zdravlje, ni zbog uštede novca, ni zbog svijesti o neracionalnosti navike koja traje 32 godine. Zapravo se ne radi o odluci. Naprosto sam počeo odgađati zapaliti.
Iz moje perspektive vi koji ne pušite niste nepušači, jer vam duhan ne znači ništa. Proglasio sam se nepušačem, jer u prestajanju postaješ svjestan da ne pušiš. Neki bi tu pronašli tragove mazohizma. Činjenica je da se osjećaji miješaju. Kao kad najavljuju jaku oluju, a ti u uzbuđenju njenog očekivanja poželiš da bude katastrofalna. Poruši stabla i kuće. Da o tome izvještavaju u cijelom svijetu. Nisam siguran, da li je to zbog moguće kasnije samohvale, ako bih je preživio ili naprosto želje da promijeni pejzaž. Da nakon katastrofe bude drugačije. Moguće da se samo nadam promjeni.
Ono što me, osim ovisnosti, odbija od ovog odgađanja dima sve je prisutnija mržnja prema pušačima u društvu, pa se već sad osjećam kao izdajica. Napuštam vojsku koja gubi bitku. Stoga svečano obećavam da neću promijeniti vojsku. Ukoliko i doživotno odgodim pušenje ostat ću na strani slabijih. Na strani pušača. U funkciji pasivnog simpatizera. Zato nema nadomjestaka. Neću koristiti nikotinske žvakaće gume, flastere, elektronske cigarete, slane grickalice, slamke, čačkalice…Neću sebi tražiti zabavu i zanimaciju kako bih izbjegavao razmišljanje o duhanu. I zato uostalom ovaj dnevnik. Uz napomenu kako ne mislim da bi mogao poslužiti u naučne svrhe, kao što ne mislim da nekome uopšte može pomoći. To je samo moje nepušenje. Ili pušenje.
24 sata i 32 minute. Popio sam dvije kafe bez šećera i nakon dugo vremena uživao u njihovom okusu. Na cesti sam primijetio dvije zgužvane kutije Yorka, a kraj koša za otpatke ispred prodavnice, nezgužvanu kutiju stoše sto es. Nisam provjeravao je li u kutiji koja zaostala.
47 sati i 8 minuta. Nemam potrebu smotati duhan i zapaliti. Rađe bih ulio vode u pepeljaru i popio.
69 sati i 12 minuta. Uđem u kafić popiti kafu i zapuhne me duhanski dim. Smrdi. Neću postati onaj naci koji bi pušače, zajedno s bivšim sobom, javno vješao po ulicama. Osim toga, volim miris izgorjelog fosfora, svete dimove skrivene u svijećama, pi*kine dimove… I ovim pasivnim pušenjem možda se dograbim nešto nikotina.
84 sata 13 minuta. Primijetio sam da odnedavno učestalije ubacujem drva u peć.
98 sati i 24 minute. Na parkiralištu, ispod vrata susjednog parkiranog automobila vidio sam poluotvorenu kutiju yorka iz koje je virila jedna cigareta.
107 sati i 39 minuta. Prestanak pušenja pruža neke potpuno neočekivane slobode. Danas sam u pepeljaru bacio zgužvanu salvetu.
122 sata i 7 minuta. Razmišljam o nekom hobiju. Nikad nisam imao hobi. Možda neko modelarstvo. Mogao bih napraviti Eiffelov toranj od izgorenih šibica.
146 sati i 22 minute. Puše mi u leđa upravo osviještena činjenica da ću možda jednog dana svo vrijeme provedeno u razmišljanju o duhanu, moći provesti u razmišljanju o nečem drugom. Recimo o se*su.
171 sat 11 minuta. Jutros sam obukao radnu tutu koja je još prošle sedmice zaslužila pranje. Za vrijeme ispijanja kafe mirisao sam njen ovratnik.
195 sati i 32 minute. Podvrgnuvši se autopsihoanalizi na trenutak sam sebi našao opravdanje za silnu želju da zapalim u duboko potisnutoj piromaniji. Onda sam shvatio da je to još gore.
223 sata i 29 minuta. Etimologija nam govori da je duhan arapska riječ za dim, koja nam je stigla preko turskog jezika. Dok srčem kafu, gledam kako kroz vatrostalno staklo peći unutra dimi. Dok mi noga trese pod stolom riječ duhan ipak povezujem sa svojim nemirnim duhom i ispaćenom dušom.
226 sati i 12 minuta. Recimo čaj od zaostalog žutila s kažiprsta i srednjaka namakanih u vrućoj vodi.
249 sati 18 minuta. Tuga i sjeta, kao kad izgubiš dragog prijatelja. Zagrlio bih dimnjak.
274 sata i 47 minuta. Nakon silnih godina ručnog motanja duhana, razvio sam brzinu, estetiku smotane cigarete doveo do vrhunca, uz savršenu jednoobraznost, odlično poznajem najbolje materijale, papiriće, filtere, precizan sam pri formiranju tvrdoće cigarete za optimalno uvlačenje, za optimalnu dužinu trajanja pušenja, mogu smotati jednom rukom za vrijeme vožnje, detektovati problem i zakrpiti probušenu cigaretu da ne vuče višak kisika… šta sad s tim vještinama?
