Da li biste pomogli prosjaku? Pružili bi “stiniš” ili jednostavno prošli pored beskućnika?
Pročitajte priču koja ukazuje koliko pojedinac može pogriješiti, te koliko u svojim greškama može naučiti. Također, koliko ljudi koje često podcjenjujemo umiju da nas posrame.
“Jučer, u poslijepodnevnim satima, krenuo sam u kupovinu. Naime, pošto se meni najbliži Bingo market renovira već drugu sedmicu, zaputio sam se u Bingo supermarket na Ircu, onaj u čijoj zgradi je nekada bio TUŠ. Nije mi mnogo trebalo. Štaviše, ponestalo mi je dnevne doze vitamina C, pa sam u kupovinu krenuo s namjerom da kupim koju voćku.
Na samome ulazu u Bingo supermarket stariji muškarac, beskućnik, prosjak, u društvu dva psa ‘kontejneraša’ Kao što to prosjaci i rade, tražio je od mene 1 KM, kako mi reče, “Fali mu”. Kao po navici, bez imalo obzira, odgovorio sam: “Nemam” i zaputio se prema ulazu u supermarket. Par koraka sam napravio te iza sebe čuo ponovo glas prosjaka koji ponizno govori: “Hvala vam”. Okrenuo sam se, a starija gospođa je već podizala ruku kojom mu je i dala, vjerovatno onoliko, koliko mu je i ‘falilo’… Nastavio sam.
Nemam obučaj prosjacima davati novac, jer sam se u više navrata ‘opekao’. Odnosno, traže novac za hljeb, a za isti kupe alkohol. Od straha da se u dobroj namjeri ne ogriješim, odlučio sam njihove molbe ignorisati…
Vagao sam crvene narandže, voće koje me inače ‘vrati u život’, te ugledao kako je isti taj prosjak prošao pored mene i zaputio se na kraj supermarketa. Nisam imao namjeru da ga pratim, ali sam se zaputio u istom pravcu. On je skrenuo desno, k frižiderima, ja sam lijevo k kasi.
Otišao sam na kasu, odnosno stao u red. Prosjak je uradio isto, ali na kasi #1. Nisam vidio šta je kupio, niti sam mnogo mario… zašto bih! Dok sam ja narandže stavljao u kesu, preko puta, vidio sam da je prosjak završio s kupovinom, te se ubrzanim koracima zaputio k izlaznim vratima. Nakon što sam platio narandže, uradio sam isto.
Ono što sam ugledao, nakon što sam izašao iz supermarketa, slomilo me i naljutilo. Vidio sam prosjaka na podu, prekrstio je noge… U jednoj ruci držao je malo pakovanje parizera, a drugom, u kojoj je imao plastičnu viljušku, pokušavao je prerezati plastiku, odnosno otvoriti parizer. Oko njega su se vrtila ona dva ‘kontejneraša’, njuškajući prosjaka i mahajući repovima lijevo-desno.
Prosjak je uspio otvoriti parizer. Prljavim rukama je prelomio parizer te jednu polovicu dao jednom, a drugu drugom ‘kontejnerašu’. Istog momenta su mi suze nakvasile oči.
Toliko emocija me napalo. Mrzio sam sebe. Sigurno sam bio crven u licu. Sramota me obuzela. S druge strane, toliko sam bio sretan što sam vidio to, kako jedan prosjak, sigurno i sam gladan kao vuk, hrani dvojicu ‘kontejneraša’. Vratilo mi je vjeru u čovječanstvo. Prosjak me osramotio, ponizio, naučio.
Vratio sam se u supermarket… hitro. U plastiku, tamo gdje se prodaju gotova jela, tražio sam da mi stave krompirića, riže, graška, gljiva i dva batka. Također sam uzeo pakovanje od četiri kifle, te se brže bolje zaputio k izlazu. Od sramote nisam progovarao. Samo sam kesu pored njega spustio i ponizno nastavio koračati kući.
I dok ovo pišem, osjećam da boli. S druge strane, drago mi je što je upravo prosjak bio veći čovjek od mene, te ma naučio da su i najmanji među nama ipak i najveći.”
