Jedna od najgorih mogućih stvari kada si na pragu 30.-ih, još uvijek nisi završio fakultet, ne radiš , i nisi u ozbiljnoj vezi ili braku, je održavanje odnosa sa bliskim ljudima.
Jer, uvijek se osećaš kao najveći gubitnik većine njih i više ne znaš kako da se ponašaš ni šta da pričaš. Dok oni prepričavaju događaje sa posla, ili kako spremaju master, kako su zaručeni, kako čekaju bebe, kako kupuju stan ili se useljavaju s partnerom, a s druge strane ti i živiš kao tinejdžer i jedine teme u kojima se pronalaziš su ili izvlačenje priča iz zajedničke prošlosti ili sve rijeđi noćni izlasci u grad.
Konstantno se nalazim u takvim situacijama u zadnjih godinu-dvije , i zaista postajem umorna od svega toga. Savršeno mi je jasno da moram da promjenim svoj status jer se sve više počinjem osećati kao ameba kojoj život naprosto prolazi pred očima i koja kostanto parazitira, umjesto da iskoristim maksimum od njega.
Teško mi je da se pokrenem jer imam osjećaj da sam se učaurila u lenjosti, pa vas molim da mi držite fige da uspijem da se napokon sredim i stanem nasvoje noge. Dosta je bilo!
