Pjevač Šako Polumenta nedavno je boravio u Sarajevu gdje je, kako ističe, došao po muzičku injekciju. Ovog popularnog Crnogorca veže puno uspomena za glavni grad Bosne i Hercegovine u kojem mu žive mnogobrojni prijatelji i rodbina. Samo za Avaz pjevač je otvorio dušu i podijelio s nama škakljive detalje iz prošlosti i svog privatnog života.
Dirigentska palica
– Došao sam da obnovim jednu saradnju s timom ljudi s kojima sam već 15 godina dobar. Učio sam muziku ovdje, brat mi je završio ovdje školu, studirao je Tjelesni odgoj, tetka mi je ovdje rođena. Faktički samo što i ja nisam rođen ovdje, gazio sam asfalt sarajevski još davno.
Koliko je Sarajevo utjecalo na Vašu muzičku priču i karijeru?
– Stvarao sam muziku na platformi ovog podneblja. Sarajevo je tada bilo dirigentska palica, šta god da izađe iz ovog grada to je bilo kvalitetno i onda kad uđe u krv, kad ti otac zapjeva Zaima Imamovića, Safeta Isovića i kad to upiješ, mene sad gdje god da bacite ja ću se snaći. Duša mi se ispuni kad počnem da slušam te stare pjesme i sevdah, to sam prenio i na svoju djecu. Napravio sam nešto veliko bez ičije podrške i pompe, medijske podrške, svojim leđima, znanjem i talentom. Imate veliku zajednicu ljudi koji vas vole. – Ako pitate nekoga na ulici, volio me ili ne, pripadao toj vrsti muzike ili ne, može da kaže ne volim tog čovjeka ali ima dobre, bogate pjesme koje imaju dobru poruku, a više će biti naravno onih koji me vole, pjevao je po Bosni ili ne.
Ipak, ne nastupate često u našoj zemlji. Zašto? – Ako si napravio nešto u životu, sam sebe oblikovao vazduhom kojim diše Sarajevo onda je logično da preferiraš tu muziku i upoznaš ljude koji vole tu muziku, a onda mi na moru u Budvi, traže pjesmu iz Bosne, jer zadnjih godina sam vrlo rijedak u BiH. Neke stvari koje su iza mene, a o kojima ne bi pričao, samo znam da sam srce svoje ostavio Sarajevu. Nisam pao pod pritisak ovih i onih ljudi, da budem nečija sluga nego sam branio svoju muziku i pjesme.
Najveće oružje
Jedna od ključnih stvari vašeg uspjeha je emocija. Mislite li da je u tome tajna?
– Nostalgija, zavičajni prag, otac, majka, porodica, toplina. Kad izađeš iz tog kruga onda mora da te to pogodi, pogotovo kad naši prijatelji odoše vani. Teško vrijeme je došlo, djeca gube identitet koja rastu vani, gube svoju kulturu, manir vaspitanja i ono što smo mi naslijedili od naših roditelja. Svi ti ljudi vani su robovi materijalnog, to me jako boli.
Pjesma „Dišem za tebe“ Vas je na neki način etablirala u regiji. Je li to preloman trenutak u Vašoj karijeri?
– Dešavalo mi se da ljudi iz drugih kultura čak pjevaju tu pjesmu, to je nešto što te pomjeri s mjesta. To je moja lična karta, možda najbolja moja pjesma. Ona me jeste podigla.
Naročito Vas vole žene, mislite li da je to zbog toga što ste fizički jaki, a pritom ne krijete emocije?
– Moje najveće oružje u karijeri su žene, zato što one razumiju to kako im se obraćaš. Mi muškarci smo malo okrutni, nismo svi isti. Najbolji prijatelji su mi bile žene, s druge strane žene su mi napravile veliki pakao u životu, žena je moj zaštitni znak u životu i karijeri.
Vole Vas i sportisti. Trebali ste pjevati na svadbi Amela Tuke?
– Nažalost taj dan mi je preminula majka i nisam mogao, i jako mi je žao. Kad jedan sportista kakav je on slavi pobjedu uz moju pjesme, jedno obilježje države, cijela zemlja mu daje podršku i on proslavlja pobjedu
