Moj drug od djetinjstva je iz bogate i ugledne porodice. Iako je uvijek imao mnogo novaca nikada se nije isticao, uvijek je bio skroman i spreman pomoći ako kome treba. Imao je idiličan život, a onda mu je sve krenulo na loše. Zaljubio se u djevojku druge vjere, srpkinju i njegovim roditeljima to nikako nije odgovaralo.
Nakon što se vjenčao roditelji su ga se odrekli, zbog ljubavi je ostao bez igdje ičega. Da stvar bude gora prije 4 mjeseca postao je tata, dobili su sina, ali na žalost beba je teško bolesna i nikada neće moći biti samostalna. Iskreno ne znam kako i od čega on i njegova porodica žive. Par puta sam ga pitao trebali mu pomoć, trebali mu para, ali ponosan kakav jeste rekao mi je da ne treba. Srce mi se slomilo kada sam ga vidio prije par noći kako po kontejnerima sakuplja aluminijske boce, konzerve. On mene nije vidio…
Istu veče sam spakovao 1.000 eura i odnio i ostavio ipred njegovog stana. Znao sam da neće uzeti ako mu direktno ponudim. Međutim, isto jutro on je došao kod mene sa mojom kovertom u ruci i odma sa vrata mi rekao kako zna da sam mu ja ostavio, jer osim mene više nema nikoga. Roditelji, bliža i dalja familija, prijatelji svi su mu okrenuli leđa…
Zahvalio mi se i vratio mi novac, a ja sam tada rekao ako ne želi da i mene zgubi da mora novac koji sam mu dao i da zadrži. Par sekundi me je gledao, a onda je tako zaplakao da je počeo jecati kao malo dijete. Zagrlio me i pitao BRATE GDJE SAM POGRIJEŠIO PA ME BOG OVAKO KAŽNJAVA… Mnogo mi ga je žao, vjerujte da je to zlatan momak, nikome zlo ne želi, nikada nikoga nije uvrijedi… ni ja nemogu da shvatim zbog čega je osuđen i od naroda i od boga, njegov jedini grijeh je ljubav, ljubav koja treba da spaja, a ne razdvaja
