Moja djevojka živi u inostranstvu. I kao većina ljudi sa Balkana koji odu preko grane, i ona radi za firmu čišćenja.
Većina tih istih ljudi kad dođe nazad u svoj kraj prosipa priče o fakultetu, o poslu advokata, doktora, inženjera, itd.
Jednom je moj prijatelj pitao moju djevojku čime se bavi.
Očekivao sam da će slagati.
Kao što sam i ja sam ponekad radio kada bi me pitali za nju.
Pravio se da ne znam šta radi.
Ona mu sa širokim osmjehom i vrlo ponosno reče da čisti.
Čistačica. Cijelo društvo se sagledalo, a ona je nastavila.
“Vi ne radite ništa? I ne trebate. Ja na kraju mjeseca imam, čist obraz, pun novčanik, osmijeh iako su mi ponekad prljave ruke, obraz i duša nisu.”
Bio sam tako ponosan na nju.
Sramio sam se sebe i svojih prijatelja.
Naučila me bitnu lekciju.
