Udata sam i imam kćerku od 14 mjeseci. Prije tri nedjelje sam morala da prekinem trudnoću staru 22 nedjelje.
Beba je zaostala u rastu i nije imala plodne vode. Ne mogu da se pomirim sa tim da je bila živa a ja kao majka nisam mogla da joj pomognem. 12 sati sam se porađala i trpila iskonske bolove bez nagrade na kraju.
Nikad neću zaboraviti ono malo tijelo, nezaštićeno i jadno. One male okice, i ručice.
Izgubila sam svoje čedo i pola srca sa njom.
A najviše me boli što moj muž od početka nije bio za tu trudnoću zbog male razlike među djecom. Čak mi je zakazao ab.ortus koji nisam željela.. I kako sad nastaviti brak sa njim??
Imam utisak da su svi sad sretni i zadovoljni što se ovo desilo. Bila je željena samo sa moje strane.
Previše negativnosti od muža, svekrve, ma svih.
I eto moje djetence ode… kidam se i umir,em svaki dan… Jedina snaga mi je moja djevojčica zbog koje se borim i idem dalje!!
Foto:Ilustracija