Našla sam 30-ak maraka na ulici: Tada je počeo moj životni pakao i nema mu kraja

0
1616

Nisam vjernik, nisam ni sujevjerna, u natprirodne sile ne vjerujem, ali…

Tako počinje svoju ispovijest djevojka kojoj se, kako navodi, život pretvorio u pakao nakon što je došla u posjed ukletog predmeta. Odlučila je da podijeli svoju priču, evo šta se desilo.

Prije tačno nedjelju dana, na ulici sam naletjela na dvije hiljade dinara (oko 33 marke). Oko mene nije bilo žive duše, te sam ih elegantno pokupila, sa zadovoljstvom strpala u torbu i otišla da častim drugaricu. Taj dan je prošao i svanuo je sutrašnji dan, meni poznatiji kao početak pakla.

Sjela sam u kola i krenula na posao, u isto vrijeme kao i uvijek, istim putem kao i uvijek. Jedna stvar je bila drugačija, a to je da se na raskrsnici neko iz sve snage zakucao u mene. U potpunom šoku, dok su me čupali iz suvozačkih vrata, jer me je čovjek udario sa moje strane automobila, gledala sam u svoja kola koja su ni kriva ni dužna potpuno razlupana.

Kako se sve dešavalo u centru grada, na vrlo prometnom mjestu, policija nam je rekla da slikamo kola i pomjerimo ih dok oni ne stignu. Ušla sam u kola i ustanovila da mi je u sudaru nastradao i telefon koji je bio na suvozačkom sjedištu i koji se od siline udarca isprevrtao po kolima i slomio se. Potpuno je bio neupotrebljiv, što me je bacilo u još dublje samosažaljenje, jer dok je krivac za sudar javljao svima šta mu se desilo, ja nisam mogla da pozovem ikoga kako bih se posavjetovala šta da radim, budući da mi je to prvi sudar u životu.

Tako sam, odsječena od svijeta, sačekala policiju i čekala šta će se desiti. Dali smo izjave i već sutradan otišli do osiguranja. Usput me je čovjek uvjeravao da će mi kola biti kao nova, a možda usput nešto i zaradim. Naravno da nije tako bilo, već se procjenitelj odmah uhvatio za glavu, cokćući nad stanjem i godištem mojih kola.

Poštediću vas tih mučnih detalja i reći vam samo da su mi kola trenutno poslije ljute borbe kod majstora i da se iskreno nadam da će izgledati makar pristojno ako ne i “kao nova”, jer ako i sa njima nešto ne bude kako valja, samozapaliću se.

Uglavnom, ako ste mislili da je to kraj, nije! Jer, kao što rekoh, telefon mi je bio potpuno uništen i nepopravljiv. Prethodni telefon je poklonjen, te mi je za prvu pomoć ostao samo prastari pametni telefon, jedan od prvih na tržištu. Kako mi je dobar telefon neophodan za posao a ugovor svakako isticao za dva mjeseca, riješila sam da ga produžim ranije i počastim sebe novim, dobrim telefonom ne bih li se makar malo razveselila.

Kao i uvijek, kupovina materijalnih stvari nije me nešto posebno razveselila iako sam u to polagala velike nade, ali telefon je svakako bio sjajan. Bio. Cijela dva dana, koliko smo se družili. Trećeg dana ukraden mi je u gradskom prevozu. To je bilo juče, a ja i dalje pokušavam da dođem sebi.

Ne znam šta da vam kažem. Ja sam dobra osoba, mada to svako kaže za sebe. Sjedila sam i vrtila film pokušavajući da se sjetim šta sam to loše uradila, i jedino što mi pada na pamet su te dvije hiljade koje sam pokupila sa ulice. A ako zbog njih ovoliko ispaštam, mogu samo da poželim osobi koja trenutno šeta moj telefon makar isto sreće koliko sam je i ja imala prethodne nedjelje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here